odgovoritre ....hitno je

Ono sto me muci , nije vezano za blizance ,vezano je za moju, 11 godina staru djevojcicu.Molim vas kao mame koje iamte i straiju djecu da mi kazete nesto u vezi toga.Djevojcica se strasno boji smrti .Boji s eda ne umre onas ili mama i tata.ono sto me muci je cinjenica da taj strah uopste nije mali ..i sto vise ne znam sta da joj kazem .Nocima prije nego sto zaspi , ja vidim da je opet strah ..a kad je pitam sta je ona kaze da nije nista ..jer ne zeli mene da brine...zna plakati i plakati i govoriti , kako sve sto se desava za nju prredstavlja neki predznak nesrece i smrti..jako sam zabrinuta ..je li to normalno za jedanaestogodisnje dijete i sta da radim ...molim vas ..ako znate bilo sta o tome i imete neki savjet da mi pomognete ..Biljana , ti posebno, ako ovo procitas , obziromda si psiholog.

Koliko ja znam, a to nije puno, je da djeca u nekom trenutku dobiju taj pojam o smrti i shvate bolje znacenje i to im dosta tesko pada. Sjecam se da je moje kumce isto plakalo neko vrijeme da zasto ona mora umrijeti i zasto mama i tata i svi ostali moramo umrijeti. Ali mislim da je to bilo puno prije, oko 6, 7g. Ne znam da li je sa 11 puno vise svjesnija svega toga i da li trebaju druga objasnjenja, ali znam da se njoj objasnjavalo kako je to jos daleko i da do toga mora jos puno toga prijeci i sto ja znam.
Eto, ne znam da li sam pomogla?!

Meilna ako je to u takvom obimu da dijete ne funkcionira više normalno, ne bi bilo zgorega posjetiti dječjeg psihologa! Možda je dijete vidjelo neki film (horor) ili čulo od druge djece i sebi protumačilo kako samo djeca znaju pa se boji reći. Svakako da treba obaviti jedan otvoren razgovor da se vidi što ju muči!
Sretno i javi nam se!

Ja imam kćer koja ima 14 godina. Svojevremeno je imala strah da ćemo se suprug i ja rastat iako imamo skladan brak, ali samo ako bi malo nešto raspravljali, bez vike i drame, nego diskutirali, njoj bi se javio strah. Ja sam jako puno pričala s njom i nekako smo to prevazišli. Tvoja curka je očito kao i moja veliki senzitivac, a ujedno i introvert, tako da ukoliko doista ima jako izražen strah, a kako opisuješ, definitivno ima, bilo bi dobro porazgovarati sa psihologom. Za početak ti sama porazgovaraj i posavjetuj se kako i na koj način razgovarat s njom, a onda ćeš sama procjenit da li je potrebno da zajedno odete psihologu. U svakom slučaju bi bilo dobro potražiti stručnu pomoć.
Također, da li ste imali smrt u obitelji ili je netko od njenih prijatelja nekoga izgubio... i to ne nužno u skorije vrijeme. Možda je u prošlosti takva situacija ostavila na nju dublji trag, a obzirom da je takva da neće previše pričati i tebe zabrinjavat, od muhe je možda nastao slon...
Za prvu pomoć ti preporučam dobar dugačak razgovor s njom, neka ti objasni u kojim trenucima se javi strah, da li je nečim potaknut (ti proanaliziraj uzroke), kada se to točno počelo javljat, a sve u nekakvoj ugodnoj i opuštenoj atmosferi... tako barem ja sa svojom curkom pokušavam riješit neke strahove, probleme... bitno je da je čuješ i da uspiješ iskopati ono kaj je skriveno ispod površine, naravno, polako i strpljivo. Nadam se da te nisam previše zagnjavila i držim fige da se curka malo opusti i shvati da nije sve tako crno....

Da, i ima jedna stvar koju sam ja mojoj kćeri uporno naglašavala, a to je da me više zabrinjava ukoliko ne razgovara sa mnom, a da me neće niti zamarati niti me zabrinuti ukoliko razgovaramo, jer nema problema koji se ne može riješit, osim onog o kojem se ne priča. Dakle, zajedno možemo sve prebrodit, rješit svaki problem, samo ako razgovaramo!!!! I zbog ni jednog jedinog problema, nikada, ni u kojem trenutku neću je voljeti manje ili biti manje tu za nju. Eto, to je onako u kratkim crticama.

Dva puta mi izbacilo post - sorry!!!

Cure, hvala vam.Irenak,postupam tacno tako ,kako mi kazes,i poslije razgovora bude bolje.Objasnila sam joj upravo,da ono sto mi ne kaze mene brine i da je to problem a ne ono sto mi kaze.Ne znam da li bih to nazvala problemom , ali veliki je emotivac ...strasno veliki...ponekad mi je drago zbog toga , ponekad bih voljela da nije .Ne znam tacno da li bi mogao biti problem , sto sam ja prije 8 godina izgubila brata , ubio se.Mada ga se kcerka slabo skroz sjeca.Uglavnom i ja sam pri mjetila da je bolje kada ja i muz razgovaramo s njom ,samo sto je to rijetko , jer ona uglavnom na pitanja sta je i u cemu je problem , odgovara sa ,, nije nista,,..ali kad uspijem nesto iscupati iz nje ..onda kaze da joj je lakse i da tad cak i da hoce , ne moze misliti o smrti.Moram reci da mi nismo neki ekstremni vjernici, ja i moj muz...ok vjerujemo u Boga i to je to...ali ona obzirom da pohada vjeronauku i ide u dzamiju ..jako s ezamara i stim ..pitanjima o Bogu , kako je nastao ..zasto ja i muz ne klanjamo ..i da bi nas Bog mogao kazniti zbog toga ...ne znam kako da se postavim u tim trenutcima ....Irenak..molim ponovo vase misljenje..hvala jos jednom

Melina draga od kad si otvorila ovu temu čitam ju i stalno hoću nešto da napišem al mislim si samo ću baljezgariti i pametovati jer nemam takvih problema. Moji su još mići.

Al držim figice da se sve riješi i da uspiješ srediti taj strah kod nje. Svojevremeno je i mene taj strah držao al sam bila veća i kad je majka (mamina mama) bila kod nas stalno sam se dizala da vidim jel diše kad na većer spavamo. No kao što rekoh bila sam veća pa sam to nekako sama riješila i u razgovoru s frendicama... iako nikad direktno pitanje nisam postavila.

Samo mi reci jel ti nagledaš kaj oni njoj govore na vjeronauku? Nekad znaju biti ekstremni. Ja sam dijete iz mješanog braka pa znam neke stvari

Mirna, molim te, reci sta god mislis.naravno da neces baljezgati i pametovati .Bitno mi je svacije misljenje , jer cu tako lakse doci do rijesenja.Iskreno i ja sam se bojala takvih stvari, ponekad i sad ih s ebojim , ali odrasla sam pa znam da je taj strah samo posljedica mojih misli i neosnovan.Uglavnom znam sta rade na vjeronauku i u mektebu ...i ja kad pogledam i stavim se u njen polozaj , iskreno i mene bi to zbunjivalo ..ali ja ne znam sta da joj kazem na pitanje ..kako je Bog postao i sta je bilo prije njega ..jer su i mene ucili da je on oduvijek i zauvijek i to je to ...ne zelim da je lazem ..ali ocito njoj odgovor da je to jednostavno tako i da mi ljudi ne mozemo to dokuciti , nije dovoljan

Što se tiče Boga, prvo i osnovno što joj se mora objasniti (što ja kao vjernik tvrdim odgovorno) - Bog ne kažnjava. Loše stvari koje se događaju nisu kazna Božja, samo naš izbor (ili nekog oko nas) ali Bog je čista ljubav i kao takva ne može nas kažnjavat. Da se ne bacim u vjerske vode jer bi mogla do preksutra. Dakle, objasnit joj da neke stvari koje čuje na vjeronauku, o paklu i tim stvarima ipak malo primi s rezervom, jer Biblija i Kuran prepuni su metafora i teolozi ih ponekad teško, možda i pogrešno tumače, a kamoli ne mi obični smrtnici.
Što se tiče razgovora, ponekad je dobro i malo isforsirat razgovor, ne joj dozvolit da se povuče nakon što kaže da nije ništa, jer ona sama ne zna kako krenuti i izbaciti sve iz sebe. Takva je i moja Kiara, na početku joj idem na živce i smeta joj kaj je gnjavim, ali kasnije kada se dobrano ispričamo kaže da joj je puno lakše i nije joj nimalo žao što sam je forsala da pričamo. U svakom slučaju, bilo bi pametno posavjetovat se sa stručnom osobom radi samih metoda razgovora. Ili barem uzeti neku literaturu o dječjoj psihologiji. Mislim da je Ivana psiholog pa bi bilo dobro nju priupitat koja literatura bi mogla biti ok. Ja ću malo prošnjofkat po stvarima doma, jer mislim da još od prije imam jednu knjigu koja ima jako puno tema, između ostalog i o strahu o smrti, pa ti javim kak se zove.
Sada moram gibat jer ovi moji malci ne kuže da svaku rečenicu moram pisati dva puta, jer mi ne daju mira, hahahahaha!!!
Ako želiš, slobodno pošalji pp, to ću prije odgovorit nego tu.

Melina a možda da malo porazgovarate s vjeroučiteljem? da mi iznesete problem ili prvo da izvidite kako je vjeronauk uči? odnosno, kako ga prenose djeci. možda ju se vjeronauk jako dojmio i moguće je predoslovo shvatila neka učenja pa se sad boji "kazne" u koju ja, osobno, ne vjerujem. koliko znam Bog je jedan, tu se slažu i islam i kršćanstvo, Bog je ljubav i ne može kažnjavati, mi sami sebe kažžnjavamo.

Ivana će sigurno znati odgovoriti samo vjerojatno još nije ni vidjela temu, ima 4 djece i jako malo slobodnog vremena. Bude se ona već javila.

Drž'te se!

hvala , ljudi ...vasa podrska mi puno znaci

zato smo tu, da jedna drugojmakar virtulano budemo uho za slušanje i ako treb ai rame za plakanje, alkše je kad se podijeli teret.
a i ako treba veselimo se skupa, radosnije je!

Imajte samo na pameti da je to curka od 11 godina, koja daleko više shvaća nego mlađi klinci. Dakle, što god da pričali na vjeronauku, a sigurno im pričaju o smrti (jer to je sastavni dio vjere - uskrsnuće i ostalo), njezin strah je prevelik i obzirom da joj doista narušava kvalitetu življenja, treba uzeti stvar u svoje ruke. Ono kaj bi joj ja rekla da (ako se baš mora pakao spominjat) tamo idu ljudi koji ubijaju - što i sama zna, nije mala, oni koji rade stvarno gnjusne stvari, jer bi u suprotnom svi išli u pakao - čak i oni koji svakodnevno vise u crkvi. No, meni se nekako čini da i onog trebutka kada se to sredi, dogodit će se nešto drugo što će u njoj izazivati strah jer je po prirodi jako veliki emotivac, dakle, trebalo bi je polako učiti kako se nositi sa emocijama, kako sama sa sobom treba u glavi razgovarat da onog trenutka kada je počne bacati na depresivne misli, kako to okrenuti na pozitivno....
Jako me tvoja situacija podsjeća na moju - da ti nije mala možda škorpionka po horoskopu, hahahaha??!! Ja sam svojevremeno gutalaknjige o dječjoj psihologiji jer sam prije svega jako rano rodila i znala da nisam baš potkovana u tom pogledu, a s druge strane kako je i Kiara bila senzibilac, doista sam morala jako puno raditi na svemu, od izgradnje samopouzdanja, učiti je kako se nositi s negativnim emocijama, kako prihvatiti promjene koje su neminovne.... zato, ili prošetati do psihologa ili pročitati nekoliko knjiga koje mogu jako puno pomoći. Btw, još nisam našla knjigu!!! Ali probaj i Ivani poslati pp ako ti može dati kakav popis knjiga ili savjet. Mi smo ostali ipak samo laici, a ona osim kaj po struci zna kako bi to trebalo ići, ima doma 4ero kikača, pa nema šanse da omane, hahaha!!!

Ivana ne odgovara na ovaj post, ocito je puno zauzeta ..probacu joj poslati pp...sve ovo sto moja draga irenak savjetuje ja primjenjujem.Tacno tako sam i pojasnila da Bog kaznjava one koji ubijaju i cine gnusna dijela ..ali ona onda ..kaze pa ne valja ni da budem previse dobra ..jer bog uzima i dobre ....Irenak, molim te ,posalji mi u pp tvoj profil na fb ako nije problem ...crko mi je komp pa pisem sa tudeg ..hvala vam jos jednom..pisemo se

cure, da vas pozdravim..ja na mirovanju od 31 sedmice..danas punih 35..polako me hvata panika od poroda ..ali dosta mi je i lezanja za citav zivot..osjecam se tako bespomocno i ponekad skroz poludim ....valjda ce sve jednom biti juce....mislim na vas ..pisemo se

Melina potpuno te razumijem, mnoge smo to prošle i, ne znam hoće li te ovo utješiti ili prestrašiti - ali pitat ćeš se ubrzo - ajme, što nisam guštala u onom izležavanju?! No, i to ćeš brzo zaboraviti...još malo se strpi! i javljaj nam se!!!!

sve će biti dobro, a u ležanju-uživaj!!!

hvala, hvala...reci cete da sam slabic i da kukam, ali u nekim trenutcima je stvarno , stvarno lose .....u svakom slucaju hvala vam

melina, samo hrabro, sve ćete prebroditi.
ovako kako su me cure nahvalile, čisto me sram javiti se na temi.

u stvari, cure, sve ste joj dale sjajne savjete - ni sama to ne bih bolje smislila ni sročila.

sad kad čitam, stvar je čini mi se upravo u tom što ju zbunjuju ta iskustva i ono što uči na vjeronauku i ne zna to sve složiti u neku logičnu sliku. nije ni čudo, većina odraslih ima isti problem.
mislim da bi bilo najbolje popričati s psihologom - ima li ga u školi?
ako ovako s njom razgovaraš kako kažeš, to je od mame više nego dovoljno.
njoj se u glavici stvar prenapuhala, i ja bih osim što ste vi prvi tu uz nju (ne pišeše kako tvoj muž s time, što joj on kaže i kako se s tim nosi, a bitno je i to),
osim toga netko sa strane možda može pomoći. ako ona bude imala u ntu osobu povjreenja.
to kaže Ivana psiholog. što se suicida tiče, ona to sigurno zna, makar i ne pričali o tome otvoreno pred njom, i ne čisto emotivnoj razini takva iskustva jesu teret u obiltelji koji i djeca i te kako osjećaju. tu bih savjetovala da i o tome otvoreno s njom govorite.
da ju pitaš zna li da se ujak ubio, što o tome misli, čega se boji......
....a da bi to mogla, trebaš prvo sama sa sobom vidjeti kako o tome razmišljaš.

zato tu uključujem dio vjere. kao Ivana koja vjeruje u Boga,
smatram da je uvijek djeci najbolje reći što JA vjerujem,
a ne što crkva ili nauk uči.
prepričavati nauk je ne-personalno,
i ne pomaže.

nju zanima što TI misliš i vjeruješ, što se događa nakon smrti,
zašto umiremo,
i tek tada će se manje bojati. pa njoj tako i reci.

i moji klinci su se pitali, osobito kad je umro moj djed, pa kasnije baka, i oni su išli na sprovod,
i ono što im ja obično kažem je ono što vjerujem. a to je da su njihove duše sada u nebu i da mole za nas, da ćemo se jednom opet susresti.
i da se NADAM i VJERUJEM da će oni još dugo živjeti, no da im to ne mogu obećati, ali tako vjerujem jer Bog ih voli. ponekad On dopušta da netko pati, da se razboli, ili umre mlad, i mi ne možemo sve to razumjeti sada, smisao tih situacija, ali će nam jednom biti objavljeno. Moje je osobno iskustvo da mi se mnoge situacije kasnije razjasne, bude mi dano da spoznam radi kojeg su mi većeg dobra bile poslane.
tako učim i moju djecu, da prihvaćaju sve što u životu dođe,
a da misle i vjeruju pozitivno, s nadom i vjerom.

no lako meni reći, mi smo svi hvala Bogu zdravi
a jedini problemi su financije ili stres i kad ja poživčanim

Ja mislim ovako - što otvorenije s njom dijeliš sebe, to će i ona s tobom. jer joj time pokazuješ KAKO se nositi s teškim osjećajima. osjećaji su DOBRI, svi ih imamo,
oni i te kako nečemu služe. razmisli koliko se možda i ti sama bojiš tih njenih osjećaja. ono što nas plaši, s tim se teško suočavamo. ali isplati se pogledati strahu u oči.
i moja kći je nježna i osjetljiva emocionalno, sada ima 10 godina, pa te u tome razumijem. nije lako. ali možeš ti to, a uz Božju pomoć i bolje!
isto tako, ja bih se posavjetovala s vjeroučiteljicom ili imamom da pomognu tebi i njoj
smislenije tražiti odgovore i u vjeri.

Ivana, jel imaš kakvu literaturu za dob cca 13-17 god za preporučit??? Za ovo pubertetsko ludilo!!

ne baš, bojim se da nisam u toku s tim dijelom, ni pubertet više nije kakav je bio!
ali Jespera Juula čitaj, Vaše kompetentno dijete i Život u obitelji, možda pomogne.

Irenak draga , sad bi i meni trebali neki savjeti u vezi tog ludila..je li se meni cini ili u nase vrijeme se ovo nije ovako ispoljavalo, i dolazilo je cini mi se kasnije?? daj kazi, kako ti podnosis kcerkine ispade, ja do svoje skoro da ne mogu da doprem,luuudaaaaa sam...dvije bebe i pubertetlija u kuci ...

melina, kako je sada? i kod mene je počelo s predpubertetskim ispadima - zamisli, DVOJE plus dva prkosna šestogodišnjaka...pitam se kako li će biti kad stigne još jedna bebica

E suuuuper ..stize jos jedna bebica..
Pa kod mene je onako, kako kad ...najvise me nerviraju njene svade s ocem ..on nju stalno zeza a ona sve shvata ozbiljno a njega to zabavlja...sto se tice strahova ,bolje je,, jeste ....mislim da je to sto sam se porodila i sto su bebe bile ok mnogo doprinjelo tome da se ona osjeca bolje...tebi zelim mnooooogo strpljenja , uh ,trebace ti