Panični poremećaj

Mislim da sve majke prolaze kroz slično, ja sam imala raznorazne faze i ponekad se jako teško nositi sa svim što moramo napraviti. Ja sam se prije koji dan posvađala s mužem jer me nazvao dok sam bila kod frizera ( on je ostao s djecom) i počeo da gdje sam ja i koliko sam to ostala. Pobjesnila sam i izvikala se kao luđakinja jer baš kao što sve vi ovdje pišete- jako je teško ostati psihički zdrav u situaciji kad si dežuran non-stop, a onda odeš u tri mjeseca na dva sata i - drama.
Rode- slažem se s Irenak - apsolutno pretjerivanje
I da- moram vam napisti što se meni dogodilo prekjučer kad smo išli na put
Put traje od Bjelovara do Erlangena nekih 7 sati i imali smo u autu nekih peciva i narezaka no nisam ponijela nijednu kašicu za klince ( sad već dosta toga jedu kao i mi) i
mm me pita - jel ima nešto za njih,
ja kažem - nemam,
a on - zašto,
a ja - zato što nisam više mogla misliti o tom ( po cijele dane sve se vrti oko tog što će jesti)
mm umre od smijeha- ni on nije mislio - naravno. Ja sam se jednostavno prepustila i u jednom trenu nakon pakiranja svega i svačega prestala misliti.
Blanche- svakako je dobro što si prepoznala problem, i kao što kaže Goga bit će lakše kad malo porastu

blanche - one luđakinje od roda zaboravi . Ovo što osjećaš potpuno je normalno i jednostavno te sustiže umor.
Što se društva tiče, sad u Golubinjaku naći ćeš mame s kincim aslične dobi, nađi društvo , izlazi , šetaj.. ja sam često slobodna, sad kad mi mm ode imat ću lufta opet, ako si za šetnju i kavu tu sam. Moji su u vrtiću pa ti lako uskočim.

Jel imaš ti auto kad ti je tm na poslu ili si vezana za kvart ? Ako imaš auto - ne razmišljaj više i strpak klince u auto i na more u šetnju, mene je to držalo, mi smo svaki dan bili vani pola dana jer dočekati mm-a bilo bi mi previše.

Vidimo se

Niksi, hahahaha, tak sam ih ja prije nekih dva mjeseca zaboravila nahraniti!!!! Kako inače imamo rutinu da doma popapamo i tek onda idemo van, ovaj put smo izašli ranije, nekih sat vremena prije obroka i vratili se doma sat vremena nakon što su trebali papati i ja se cijelo vrijeme pitam da kaj im je, zakaj su tak nervozni i onda skužim da su jadnički gladni i da sam se ja malo pogubila. Sva sreća pa nije prošlo previše vremena.

Blanche-svi smo to prošli netko lakše netko teže,ali na kraju sve to brzo prođe i evo mene sada hvata me tuga kad pomislim kako moji uskoro idu u vrtić,ja na posao,treba se pokušati uživati što više u djeci
i ja sam se jedno vrijeme osjećala slično tebi,sama sa troje djece nigdje nikoga da malo pomogne ,kao ja sam sposobna mama ide to meni dobro i sl...da se ne žalim previše,mm stalno na poslu.

ako si za šetnjicu sa bebama,mi smo na Kozali,u popodnevnim satima kad mm dođe doma imam auto pa mogu doć do grada ili gdje ti paše,,inače budemo u parku na Kozali.bilo bi mi drago da te upoznam,javi se na pp,ako si za društvo.

Drage moje sve po redu Hvala Vam na riječima utjehe i na Vašoj iskrenosti...
Već par dana ne pišem ništa na ovoj temi jer se osjećam puuuuno bolje i razmišljam pozitivno...Promijenila sam dnevnu rutinu,svaki dan negdje izađem,popijem kavu s prijateljima koje i inače viđam i s onima koje sam na neki način zapostavila svo ovo vrijeme...Provela sam i divno poslijepodne s tatom i bebama,ma,sve super...Mislim da sam se sama dovela do napada panike,sav taj silan nagomilani stres unatrag 3-4 godine,zapravo,možda i dulje,ne znam...Uvijek sam smatrala sa sam superwoman da sve mogu sama,držala u sebi probleme i potiskivala ih umjesto da ih riješim razgovorom,i vukla i za sebe i u nekim stvarima i za mm jer sam mislila da tako mora biti,da ću ja sve najbolje obaviti i da ne trebam nikoga zamarati...Valjda je sve to moralo negdje isplivati...I da više ne duljim,veselim se što ću Vas upoznati u Golubinjaku,veselim se toplijim danima kad ćemo sigurno otići na kavicu i u šetnju,a najviše se veselim što sam mama dvoje najljepših anđela uz čiji grleni smijeh svi problemi nestaju i zbog kojih mi je žao da se sve ovo moralo desiti u razdoblju kad sam mislila da sam najsretnija a dozvolila sam si da pokleknem pod nekim davno nagomilanim pritiskom...Nadam se da će me ovo razdoblje ponovno otkrivenog optimizma držati još duuugo,dugo,i da ću ubrzo biti ona stara nasmiješena ja

Blanche, lijepo vidjeti optimizam, držim fige da tako i ostane dalje!!!

Gogino - tako je nekako i kod mene, troje klinaca, ja ne pričam previše, ne tražim pomoć (jednostavno sam takva da ne znam tražit druge za pomoć) a nitko se sam ne nudi, zapravo smatraju da sam ja neka, kako bi blanche rekla, superwoman i da ja to ko od šale odrađujem. Jedino moram priznati da mi je mm jako velika podrška i doista se trudi pomoći mi koliko može obzirom na to koliko radi.
No, na kraju dana, kada zbrojim sve trenutke u danu, osmjehe, nepodopštine njihove, sekine pubertetske ispade, priče ovakve i onakve ... doista sam sretna!!!!!!

Bravo Blanche, drago mi je za tebe. I ova zima je nekako bila duga pa čovjek lako padne.
Izgleda da sve mi mame više od jednog djeteta imamo istu reputaciju- superwoman, no nitko ne zna da nije uvijek sve samo tako.Ja sad kad pogledam unatrag od jeseni pa naovamo, ni sama ne znam kako sam izgurala. Mm je bio po dva tjedna doma pa po dva na putu, sad kad se sjetim- uh! Hvala Bogu na ovih par divnih ljudi koji su tu uz mene!