Jedna mama duplica treba našu pomoć !!!
Curice su teške cca 5800 - 5900 g. Nose veličinu 68 - 74.
Mlijeko - NAN 1 ili HIPP 1 uz Maltodextrin, dodatak prehrani, ugljikohidrati (radi sporog napredovanja na težini).
Uz mlijeko jedu i rižine pahuljice i voćne kašice. Nose jednokretne pelene br.3.
podaci:
danijela baleta, 2330003-3201221555; splitska banka.
Adresa: domovinskog rata 7a, 21210 solin.
Danijelina priča:
Emma i Laura su dugo čekane bebe. Dan kada sam, nakon pet godina borbe sa neplodnošću, prvi put u životu ugledala pozitivan test na trudnoću pamtit ću cijeli život. Iznenađenje je bilo još veće kada smo saznali da čekamo jednojajčane blizanke. Oduvijek sam željela blizance, sada se taj san ostvario. Još tjednima prije njihovog rođenja tata je obojao sobicu u rozo. S nestrpljenjem smo čekali naše dvije djevojčice.
Trudnoća je tekla i više nego uredno, sve dok jedne večeri nisam naglo prokrvarila, i završila hitno u bolnici. U 29. tjednu počela sam se otvarati i krenuli su trudovi. Liječnici su uspjeli stabilizirati stanje, ali ja sam se osjećala loše, bila sam svjesna da neću izdržati do kraja. Brojala sam sate i minute, a svaki dan koji smo izdržali u komadu bio mi je pobjeda.
Izdržali smo do 33. tjedna, a onda je Lauri puknuo vodenjak... Nakon cijele noći zaustavljanja onoga što se zaustaviti ne da, uslijedio je hitan carski rez, i jednog predivnog proljetnog jutra na svijet su došle moje srećice - dvije djevojčice sa prekrasnom crnom kosicom, svaka tek nešto teža od kil i pol...
Slijedili su dani na neonatologiji - dani straha, neizvjesnosti, nade... najteži dani u mom životu. Sve mame nedonošćadi znat ćetočno o čemu pričam. Prva blizanka, Emma, je bila u toplom krevetiću i stabilno, ali je zato Laura bila na intenzivnoj, na respiratoru, doslovno boreći se za život. Dobila je tešku sepsu, krvarenje na mozgu, ni jedan organ nije radio kako treba... Doktori su ponavljali kako je loše i redali dijagnozu za dijagnozom. a ja sam krivila sebe što nisam izdržala duže, tražila gdje sam pogriješila, što sam učinila loše da je ovako moralo biti... Obje cure su bile jako anemične i primale transfuzije krvi, a ubrzo se otkrilo i da imaju teže srčane mane. I baš kada sam bila na dnu dna i mislila da ne mogu potoniti više, doktorica nas je obavijestila da su curice od mene naslijedile kongenitalnu mrenu (zamućenje leće) na oba oka, i da će trebati na operaciju, i očiju, i srca.
Znala sam da postoji mogućnost da curice naslijede neki problem s očima, ali eto, nekako sam se nadala da će ih barem to zaobići. Na žalost nije. Sam Bog zna što me držalo na površini tih dana - moje cure sa foruma, moj muž, ili svakodnevni posjeti našim bebama na neonatologiji... Danima smo bdjeli uz te inkubatore, držali cure za ručice, mazili ih po licu, pričali im... Laura nije mogla plakati, samo bi nam čvrsto stisnula prst svojom malom ručicom, a u očima bi joj se pojavile suze. I danas me ubije ta scena kad je se sjetim. Imala sam osjećaj da ovome nikada neće doći kraj, i da sve bebe odlaze kući, samo mi tapkamo u mjestu.
Srećom, njih dvije su mi davale snagu za dalje, i vrlo brzo sam shvatila da prošlost ne mogu promijeniti, ali zato budućnost mogu. Ova djeca trebaju mamu, hrabru i upornu. Gledajući ih onako krhke u inkubatoru, obećala sam sebi da ću učiniti sve da ih podignem na noge.
I zbilja, nakon dugih 40 dana, Laura je počela disati samostalno. Liječnici su govorili da je još nestabilno, da je pitanje koliko će njeno malo srce izdržati... Ali izdržalo je, mala se lavica odlučila izboriti za život. Za sebe, za svoju seku, za mene i MM koji vjerojatno jedini nismo izgubili nadu da će ona biti dobro. Ta me nada držala na životu... I nakon puna tri mjeseca napokon su stigle kući, u svoju rozu sobicu. Znali smo tada da je naša borba tek na početku, ali onu najvažniju - bitku za život smo dobili. Čak se na kraju utvrdilo da Laura ipak neće morati na operaciju srca, samo Emma.
Na redu su bile njihove okice. Znali smo da kada beba ima mrenu na oku važno ju je operirati što prije, jer ona blokira ulaz svjetla u oko i vid se ne može razvijati, pa dijete može ostati slijepo. Zato se operacija mrene mora izvesti već u prvim tjednima bebina života. Nas su naručili na pregled tek sa 4,5 mjeseca starosti.
Već na prvom pregledu su nam rekli da su djevojčicama oči loše i nerazvijene, radi naslijeđa i preranog rođenja, da će oni dati sve od sebe, ali da ne očekujemo previše... Ustanovili su da Laura ima jako sitne oči, i da će to biti jako teško operirati. Predložili su da čekamo još koji mjesec da djevojčici oči malo porastu i naručili nas na operaciju za dva mjeseca...
Kad je napokon osvanuo taj dan, dr. se ponovo mećkao oko Laure i njenih sitnih očiju. Uzeli su samo Emmu, a s Laurom se odlučilo još čekati i čekati... Meni su dani bili kao godine. Dok je Emma već uvelike vidjela i radoznalo počela gledati svijet i boje oko sebe, Laura se borila da razazna nešto između svjetla i sjene. Dok se Emma veselo smijala čim bi ugledala moje lice, Laura bi čekala da joj se javim da bi shvatila da je mama tu. Seka joj se smijala, ali ona nije mogla uzvratiti osmijeh... Duša me boljela gledajući je tako.
Jednog dana primjetili smo da Emmi zjenica na desnom oku više nije okrugla, nego se preklopila i došla u oblik crte. Hitno smo odjurili za Zagreb. Doktor je rekao da su se pojavile priraslice i fibroza na oba oka, da je zjenica srasla, da će trebati ponovne operacije, da joj se vjerojatno nikada neće moći ugraditi leće u oči... I ono najgore od svega - da se boji da će se isto to dogoditi i Lauri.
Srušio mi se svijet... valjda sam tek u tom trenutku shvatila ozbiljnost sitvacije, i da to više nije samo "rutinska opperacija" kako su mi svi govorili. Znala sam da ne smijem više čekati ni sekunde, i odlučila pomoć potražiti kod dr. Pfeifera, poznatog slovenskog okulista, koji je jedan od najvećih stručnjaka za mrene u ovom dijelu Evrope, a ima i puno iskustva u operiranju djece i težih slučajeva. On je predložio što hitniju operaciju obe curice, međutim, zbog Emminog problema sa srcem, na operaciju je smjela samo Laura.
Okrenili smo nebo i zemlju da skupimo 4800 eura koliko je koštao zahvat, i Bog zna kad ćemo isplivati iz dugova, ali puni nade krenuli smo u Sloveniju. To nam je bila zadnja slamka spasa. Naša mala lavica je zaslužila da vidi ovaj svijet, za koji se toliko borila da ostane na njemu.
Nakon vrlo komplicirane operacije koja je trajala više od tri sata, doktorica nas je došla obavijestiti o detaljima. Laura ima vrlo sitne oči, nije u pitanju bila samo mrena i zamućenje leće, nego je bio zamućen i prostor iza leće (PHPV), a usto je imala i nerazvijene neke žile u oku, i priraslice. Sve to je jako otežalo operaciju, ali oni su uspjeli sve sanirati, a usto i ugraditi leće u oko. Iako nitko ne može predvidjeti koliko će vidjeti, oni su mu dali temelje da se razvije do maksimuma. Učinili su čudo, i koliko god nam teško bilo financijski, mislim da smo spasili svoje dijete.
Emma će, s druge strane, morati pričekati na svoju operaciju očiju, jer se jako zakompliciralo stanje oko njenog srca. Utvrdilo se da se rupica na srcu koju ima nije zatvorila, nego se i dalje širi, i već je stigla do velikih 15 mm. Usto je dobila i plućnu hipertenziju - jako visok tlak na plućima koji je vrlo opasan i može dovesti do zastoja srca i smrti... Zbog toga za koji dan mora hitno na Rebro na kateterizaciju, da se utvrdi ima li tlak na plućima veze sa rupicom na srcu ili je bolest sama za sebe.
Ja opet odbijam vjerovati da moje dijete ima idiopatsku plućnu hipertenziju, rijetku i neizlječivu bolest koju ima tek dvadesetak Hrvata, i nadam se svom snagom kad se zatvori rupica na srcu da će nestati i tog tlaka na plućima... Iako su rekli da će je biti rizično operirati s tolikim tlakom...
Ne znam što nas još čeka, ni kako ćemo dalje, samo znam da moramo dalje radi naših malih lavica, koje mi se ponekad čine i hrabrije od nas. Zahvaljujem vam od srca na želji da nam pomognete, na bilo koji način.
Nadam se da ću ih jednog dana moći zagrliti i reći da su napokon zdrave, da možemo početi živjeti kao svaka druga obitelj, da ne moramo svaki tjedan u Zagreb na operacije i kontrole, da možemo ići u šetnju u park bez straha da će prehlada za Emmu biti kobna, da vidimo brati tratinčice kad stigne proljeće...
Ne znam tražim li od života puno, ali sve bih učinila za ona dva mala osmjeha koja me svako jutro podsjećaju na to koliko sam sretna i blagoslovljena što ih imam.
Curice su teške cca 5800 - 5900 g. Nose veličinu 68 - 74.
Mlijeko - NAN 1 ili HIPP 1 uz Maltodextrin, dodatak prehrani, ugljikohidrati (radi sporog napredovanja na težini).
Uz mlijeko jedu i rižine pahuljice i voćne kašice. Nose jednokretne pelene br.3.
podaci:
danijela baleta, 2330003-3201221555; splitska banka.
Adresa: domovinskog rata 7a, 21210 solin.
Danijelina priča:
Emma i Laura su dugo čekane bebe. Dan kada sam, nakon pet godina borbe sa neplodnošću, prvi put u životu ugledala pozitivan test na trudnoću pamtit ću cijeli život. Iznenađenje je bilo još veće kada smo saznali da čekamo jednojajčane blizanke. Oduvijek sam željela blizance, sada se taj san ostvario. Još tjednima prije njihovog rođenja tata je obojao sobicu u rozo. S nestrpljenjem smo čekali naše dvije djevojčice.
Trudnoća je tekla i više nego uredno, sve dok jedne večeri nisam naglo prokrvarila, i završila hitno u bolnici. U 29. tjednu počela sam se otvarati i krenuli su trudovi. Liječnici su uspjeli stabilizirati stanje, ali ja sam se osjećala loše, bila sam svjesna da neću izdržati do kraja. Brojala sam sate i minute, a svaki dan koji smo izdržali u komadu bio mi je pobjeda.
Izdržali smo do 33. tjedna, a onda je Lauri puknuo vodenjak... Nakon cijele noći zaustavljanja onoga što se zaustaviti ne da, uslijedio je hitan carski rez, i jednog predivnog proljetnog jutra na svijet su došle moje srećice - dvije djevojčice sa prekrasnom crnom kosicom, svaka tek nešto teža od kil i pol...
Slijedili su dani na neonatologiji - dani straha, neizvjesnosti, nade... najteži dani u mom životu. Sve mame nedonošćadi znat ćetočno o čemu pričam. Prva blizanka, Emma, je bila u toplom krevetiću i stabilno, ali je zato Laura bila na intenzivnoj, na respiratoru, doslovno boreći se za život. Dobila je tešku sepsu, krvarenje na mozgu, ni jedan organ nije radio kako treba... Doktori su ponavljali kako je loše i redali dijagnozu za dijagnozom. a ja sam krivila sebe što nisam izdržala duže, tražila gdje sam pogriješila, što sam učinila loše da je ovako moralo biti... Obje cure su bile jako anemične i primale transfuzije krvi, a ubrzo se otkrilo i da imaju teže srčane mane. I baš kada sam bila na dnu dna i mislila da ne mogu potoniti više, doktorica nas je obavijestila da su curice od mene naslijedile kongenitalnu mrenu (zamućenje leće) na oba oka, i da će trebati na operaciju, i očiju, i srca.
Znala sam da postoji mogućnost da curice naslijede neki problem s očima, ali eto, nekako sam se nadala da će ih barem to zaobići. Na žalost nije. Sam Bog zna što me držalo na površini tih dana - moje cure sa foruma, moj muž, ili svakodnevni posjeti našim bebama na neonatologiji... Danima smo bdjeli uz te inkubatore, držali cure za ručice, mazili ih po licu, pričali im... Laura nije mogla plakati, samo bi nam čvrsto stisnula prst svojom malom ručicom, a u očima bi joj se pojavile suze. I danas me ubije ta scena kad je se sjetim. Imala sam osjećaj da ovome nikada neće doći kraj, i da sve bebe odlaze kući, samo mi tapkamo u mjestu.
Srećom, njih dvije su mi davale snagu za dalje, i vrlo brzo sam shvatila da prošlost ne mogu promijeniti, ali zato budućnost mogu. Ova djeca trebaju mamu, hrabru i upornu. Gledajući ih onako krhke u inkubatoru, obećala sam sebi da ću učiniti sve da ih podignem na noge.
I zbilja, nakon dugih 40 dana, Laura je počela disati samostalno. Liječnici su govorili da je još nestabilno, da je pitanje koliko će njeno malo srce izdržati... Ali izdržalo je, mala se lavica odlučila izboriti za život. Za sebe, za svoju seku, za mene i MM koji vjerojatno jedini nismo izgubili nadu da će ona biti dobro. Ta me nada držala na životu... I nakon puna tri mjeseca napokon su stigle kući, u svoju rozu sobicu. Znali smo tada da je naša borba tek na početku, ali onu najvažniju - bitku za život smo dobili. Čak se na kraju utvrdilo da Laura ipak neće morati na operaciju srca, samo Emma.
Na redu su bile njihove okice. Znali smo da kada beba ima mrenu na oku važno ju je operirati što prije, jer ona blokira ulaz svjetla u oko i vid se ne može razvijati, pa dijete može ostati slijepo. Zato se operacija mrene mora izvesti već u prvim tjednima bebina života. Nas su naručili na pregled tek sa 4,5 mjeseca starosti.
Već na prvom pregledu su nam rekli da su djevojčicama oči loše i nerazvijene, radi naslijeđa i preranog rođenja, da će oni dati sve od sebe, ali da ne očekujemo previše... Ustanovili su da Laura ima jako sitne oči, i da će to biti jako teško operirati. Predložili su da čekamo još koji mjesec da djevojčici oči malo porastu i naručili nas na operaciju za dva mjeseca...
Kad je napokon osvanuo taj dan, dr. se ponovo mećkao oko Laure i njenih sitnih očiju. Uzeli su samo Emmu, a s Laurom se odlučilo još čekati i čekati... Meni su dani bili kao godine. Dok je Emma već uvelike vidjela i radoznalo počela gledati svijet i boje oko sebe, Laura se borila da razazna nešto između svjetla i sjene. Dok se Emma veselo smijala čim bi ugledala moje lice, Laura bi čekala da joj se javim da bi shvatila da je mama tu. Seka joj se smijala, ali ona nije mogla uzvratiti osmijeh... Duša me boljela gledajući je tako.
Jednog dana primjetili smo da Emmi zjenica na desnom oku više nije okrugla, nego se preklopila i došla u oblik crte. Hitno smo odjurili za Zagreb. Doktor je rekao da su se pojavile priraslice i fibroza na oba oka, da je zjenica srasla, da će trebati ponovne operacije, da joj se vjerojatno nikada neće moći ugraditi leće u oči... I ono najgore od svega - da se boji da će se isto to dogoditi i Lauri.
Srušio mi se svijet... valjda sam tek u tom trenutku shvatila ozbiljnost sitvacije, i da to više nije samo "rutinska opperacija" kako su mi svi govorili. Znala sam da ne smijem više čekati ni sekunde, i odlučila pomoć potražiti kod dr. Pfeifera, poznatog slovenskog okulista, koji je jedan od najvećih stručnjaka za mrene u ovom dijelu Evrope, a ima i puno iskustva u operiranju djece i težih slučajeva. On je predložio što hitniju operaciju obe curice, međutim, zbog Emminog problema sa srcem, na operaciju je smjela samo Laura.
Okrenili smo nebo i zemlju da skupimo 4800 eura koliko je koštao zahvat, i Bog zna kad ćemo isplivati iz dugova, ali puni nade krenuli smo u Sloveniju. To nam je bila zadnja slamka spasa. Naša mala lavica je zaslužila da vidi ovaj svijet, za koji se toliko borila da ostane na njemu.
Nakon vrlo komplicirane operacije koja je trajala više od tri sata, doktorica nas je došla obavijestiti o detaljima. Laura ima vrlo sitne oči, nije u pitanju bila samo mrena i zamućenje leće, nego je bio zamućen i prostor iza leće (PHPV), a usto je imala i nerazvijene neke žile u oku, i priraslice. Sve to je jako otežalo operaciju, ali oni su uspjeli sve sanirati, a usto i ugraditi leće u oko. Iako nitko ne može predvidjeti koliko će vidjeti, oni su mu dali temelje da se razvije do maksimuma. Učinili su čudo, i koliko god nam teško bilo financijski, mislim da smo spasili svoje dijete.
Emma će, s druge strane, morati pričekati na svoju operaciju očiju, jer se jako zakompliciralo stanje oko njenog srca. Utvrdilo se da se rupica na srcu koju ima nije zatvorila, nego se i dalje širi, i već je stigla do velikih 15 mm. Usto je dobila i plućnu hipertenziju - jako visok tlak na plućima koji je vrlo opasan i može dovesti do zastoja srca i smrti... Zbog toga za koji dan mora hitno na Rebro na kateterizaciju, da se utvrdi ima li tlak na plućima veze sa rupicom na srcu ili je bolest sama za sebe.
Ja opet odbijam vjerovati da moje dijete ima idiopatsku plućnu hipertenziju, rijetku i neizlječivu bolest koju ima tek dvadesetak Hrvata, i nadam se svom snagom kad se zatvori rupica na srcu da će nestati i tog tlaka na plućima... Iako su rekli da će je biti rizično operirati s tolikim tlakom...
Ne znam što nas još čeka, ni kako ćemo dalje, samo znam da moramo dalje radi naših malih lavica, koje mi se ponekad čine i hrabrije od nas. Zahvaljujem vam od srca na želji da nam pomognete, na bilo koji način.
Nadam se da ću ih jednog dana moći zagrliti i reći da su napokon zdrave, da možemo početi živjeti kao svaka druga obitelj, da ne moramo svaki tjedan u Zagreb na operacije i kontrole, da možemo ići u šetnju u park bez straha da će prehlada za Emmu biti kobna, da vidimo brati tratinčice kad stigne proljeće...
Ne znam tražim li od života puno, ali sve bih učinila za ona dva mala osmjeha koja me svako jutro podsjećaju na to koliko sam sretna i blagoslovljena što ih imam.
nemam riječi..
» "Rastimo zajedno" radionice za roditelje blizanaca u Rijeci!
» pozdrav mamicama i trudnicama!
» Golubinjak 2015 - godišnje druženje!
» Treća,četvrta.. trudnoća pa blizanci, a prava kao za jedno dijete
» pucanje noktiju na nogama
» jednojajcani ili dvojajcani?!
» Da li uvesti kravlje mlijeko prije navrsene godine? :/
» Robica za bebe
» Lijep pozdrav svima