kako je dolazak blizanaca promijenio vaš život....

iako smo imali ovu temu već više puta,
vrijedi ponoviti.
kako li nam se samo život stubokom promijenio kad su dva smotuljka došla kući!!
pišite svoja iskustva, čemu ste se nadali, čemu čudili, čemu najteže prilagodili....a u čemu su vas vaši mali smotuljci, kolko god bili zahtjevni, toliko promijenili na bolje da ste do kraja života zahvalni što ste ih dobili!?!
:sunny: :sunny:

:sunny: :sunny: :sunny:
Obožavam svoja tri smotuljka .
Prvi je za sada najbolje dijete na svijetu, u smislu da ima sve one osobine kojima se divim a puno njih ja nikada nisam imala.
Dva mala smotuljka su preslatka, tako različiti a opet spavaju, jedu i kakaju u isto vrijeme. Posebno je imati brata blizanca. Jako sam ponosna što sam ih rodila.
Btw, moja djeca nisu zahtjevna. Blizići spavaju, jedu, igraju se, istina Riki voli naređivati pa viče, ali to bi bilo sve.
Najviše me raduje što se svi trojica slažu. Što je bliziće stariji braco zavolio i prihvatio, i što ga dolazak dva brata odjednom uopće nije omeo da nastavi ići dalje u nove pobjede.
Milsim da sam ok. mama.
Ali zato o mome braku u zadnje vrijeme čitate razna čudesa.. Mislim da nisam bila dobra žena. A i Ivan mi je to potvrdio. Ako me mm i dalje hoće, bit ću bolja, obećajem.

Mi smo bili ispomerani prvo vreme,prevremeni porodjaj,kriziranje Teodore,odvajanje beba i mene.Teodoru sam videla kad je napunila mesec dana,kad smo dosli kuci a suprug Jovanu nekoliko dana pre otpusta iz bolnice.Nakon tog fuj pocetka,krenuli su dani da se nizu.Ne znam ni kako tako brzo dan moze da prodje!Spavanje,hranjenja,otkuvavanje flasica,pravljenje adapt.mleka pa opet, i sve u krug dok ne vidis da je vec vece i vreme za kupanje?! Elem,u svoj toj gunguli i frci ja nisam sama sa sobom mogla da rascistim,nisam imala osecaj da sam MAMA?!!Mozda negde oko prvog rodjendana ili jos kasnije sam shvatila ili osetila sta je to mama.Nadam se da me razumete,bile su mi kao igracka,kao lutkice,malo se poigramo,nahranimo i spavamo.Nisam mogla da sebe da vidim kao majku,neznu ,briznu jer sam uvek bila za akciju,planinarenje,splavarenje... a to mi se cinilo kao usporeniji zivot,valjda sam zato i dobila blizance.Sa blizancima nista nije sporo niti polako,uvek nam fali koji sat vise u ovih 24 postojecih. :P Sad se znaju zaigrati,crtati i seckati makazicama (cak i kosu) dugo,dugo. Jedino sto mi se ne svidja je tuca,malo,malo pa se potuku oko banalnih stvari.Ako je ovo faza od nje cu poludeti?
Pozdrav.

Biljana, jojka, lijepa iskustva.
i nama se sve nekako pošemerilo upside-down.
sada to gledam drugim okom, ali kolio pamtim,
to silno odricanje i stavljanje sebe i našeg odnosa u drugi plan, mi i nije tako teško padalo. majčinski osjećaji su mi odmah došli, mislim zato jer sam rodila prirodno i odmah dojila. drugi put je bilo teže, nakon carskog, kolko god sam bila budna i vidjela ih odmah, danima nisami imala taj feeling da sam mama kao što sam imala prvi put. pa te kužim jojka.
anyway....nekako mi je bilo logično i prirodno potpuno se posvetiti njima, baviti se djecom i uživati u rijetkim trenucima mira kao što je večernje tuširanje ili pogledati štogod na TVu s mm-om dok maleni nanaju.
tek kasnije, s vremenom, vidjela sam da oni traže puno i da se ja puno dajem, ali i da i meni kao meni fali - i odmora, i sna, i samoće...i prilike da na miru popričam s mužem, bez da oni stalno upadaju (još to nismo naučili), pa i ponekog odlaska u kino ili u šetnju i takvih stvari.
ali prije svega, uživala sam u majčinstvu i ništa mi za njih nije bilo teško.
e, drugi put je malo druga priča. zahtjevi na mene su mnogo veći,
ja umornija i samim time pod većim stresom. zato su i odnosi više patili, i moj s mm-om, ali i moj s djecom.
no, objektivno, sve je prošlo relativno bezbolno i Bogu hvala ipak mogu reći da živimo skladno i u ljubavi.

Promjenili su puno. Prije njih sve smo davali za sebe i za ureenje stambeog prostora a od trena kad smo znali da ih čekamo sve se počelo vrtiti oko njih. Nemamo više toliko slobodnog vremena za sebe ali ga naemo jer ga želimo naći i to nas drži. Meni se čini da su nam oni upotpunili vezu i podigli je na viši nivo a sada i više cjenimo trenutak mira i samoće. Obožavam svoja tri dečka i mislim da nam je život zaista dobar. Uvjek se može i teži boljem ali najvažnije mi je da smo nas četvero zdravi, sretni i složni. Sve ostalo je manje bitno.
Moji majčinski osječaji nisu kasnili zbog carskog, ja sam na njega bila spremna unaprijed i to mi nije nikakav problem predstavljalo. Dan je u početku bio prekratak i život vraški naporan a jednostavan a sada je kompliciraniji i moda manje naporan ali po tempu puno brži. I možda me baš to drži jer kod nas nikad nema vremena za dosadu, preglancavanje ni vrijeme bez zanimacije. Ili smo u điru i akciji ili smo mm i ja sami i guštamo, treće varijante nema.

Zaboravila sam da dodam,u prvim mesecima moj jedini izlazak bio je do apoteke ,dok nisam ukapirala da taj izlazak moze duze da traje .Fino se spremim,kupim tu "preko potrebnu" gazu i prosetam se po centru.Onda su svi ukapirali sta radim i kad me sretnu obavezno je bilo : jel' u apoteku? Sad se svi nasmejemo kad se setimo toga.

Uuuu ja bi pukla na živce da nisam izlazila. Mi smo od 9 dana dalje šetali svaki dan uz more, sa 15 bili u gradu na Korzu na kavi, sa mjesec na Krku, sa 2,5 u Sloveniji ... i još puuuno izlazaka između

i taj tempo držiš i dalje, draga moja....divim ti se za snagu, meni se nekad ne da. a nekad živim za izlazak. eh, mi ljudi - nikad zadovoljni.

Tako se zadesilo,dosli smo kuci sa mesec dana tj polovinom oktobra i nije mi se nedonoscicima hodalo unaokolo ali cim je doslo prolece i mi smo zujali na sve strane ,doduse zbog stanovanja na drugom spratu i vucaranja kolica kad bismo izasli niko nas nije mogao naterati da se vratimo kuci!?Sa 11meseci smo isli na more (15 sati voznje) ne bih to nazvala odmorom ,ali u svakom slucaju klincima je prijala promena.A zbog njih sve radimo ,zar ne?

uh, ja sve odgađam da počenm pisati, jer mi se uvijek čini da imam premalo vremena.
životi su nam se okrenuli naopačke.
mi smo se okrenuli naopačke.
ali to smo i očekivali....
ja sam iskreno očekivala da će biti i teže sa njima. pa sam bila ugodno iznenađena
ono što je meni bilo najteže, je što nemam nikog svog blizu i što nemam nekog kog bi mogla pozvati za pomoć ka bi bila kriza. svekiji ih nisu na ruke uzeli puna tri mjeseca, a u istoj smo kući.
do godine dana im nitko nije dao u zamjenu za nas, nijedan obrok niti jednu pelenu promijenio, niti ih umirio...
velikim dijelom sam ja sama kriva, jer "to su moja djeca i moja briga" ja ne bi mogla sjediti da mi netko drugi digne nekog od njih....
pa bože, mi smo ih željeli, stvorlili, naša su briga i odgovornost....
prva tri mjeseca nisam spavala, nisam pila,jela... jojka, ti si ih baš dobro opisala...
ali meni su iskreno prve dvije godine kompletno u izmaglici.
ja se tek sad kad su oni pola boravka u vrtiću, počinjem buditi i "trzati"
i dalje ih volim naizmjerno i trudim im se pružiti sve što mogu... ali sam "bistrija" i samim timei i njima korisnija i bolja.
izlazili smo malo, van dvorišta i balkona. jer smo na državnoj cesti i promet je velik, a pješački nekompletan.
tada smo još bili samo sa jednim autom i kad bi M bio na poslu, mi nismo mogli nikud.
misli, puno smo bili vani...
ali da smo mogli više, mogli smo....

brak nam se okrenuo naopačke. ali male sitnice čini mi se nas još drže dosta složnima i jačamo...
intiman život.... ajme, šta je to sa blizićim sa nama u sobi. još kad se nasade između nas u krevetu... najbolja moguća prirodna kontracepcija
više smo nervozni, manje se viđamo, manje kvalitetno komuniciramo....
al boje se borimo za to. sa oscilacijama... al još nismo nadureni otišli u krevet. da ne pričamo ili da se svađamo.
to pazimo da nam se ne događa.
iako u punoj kući, bez puno prostora za samoću ili intimu... imamo naš mali ritual. kad svi pozaspu, kad se čuju samo zrikavci i susjedovi psi...
izađemo na verandu ili ispred kuće. zapaliti cigaretu ili popiti čašu vina ili samo izaći i biti zajedno tip pola sata-sat....
nekad šutimo, a večinom je to jedino vrijeme za smireni i kvalitetan razgovor.

sonja

mislim, daleko do toga da mi nemamo žutih minuta.
a sve donešeno neispavanošću, umorom, nervozom...
neko jednom reče da je ona priprema prije jako bitna.
mi smo oboje bili zreli i pripremljeni i angažirani (M koliko je stigao) sad mu nešto pada taj entuzijazam :P
a i kronično je obolio na kičmu
ko i preko 90% očeva blizanaca čini mi se
to su se oni jadni strašno suosjećali sa nama koje smo nabacile po 15-30 kg za vrijeme trudnoće i nosile ta malena bićenca i onda jadni oni od silnog suosjećanja još
vuku posljedice
lani sam imala fazu, od silnog nezadovoljstva i umora i već zasićenosti nepromijenjenim vrtenjem u jednom začaranom krugu da me iskreno više bila briga da li bi nam brak možda mogao propasti.
bila sam spremna, da sama sa njima dignem sidro.
iako bi mi bilo stalo do muža i voljela ga, ali je bila želja za bijegom iz tog začaranog kruga.
da je trebalo boriti se za brak (mada nije zakrizilo u tom smjeru) ja ne bi.
sreća pa nije bilo tako...
kopamo se.
nama je otežavajuća milijun nesređenih sitnica van i oko obitelji.
ali nas četvero smo tim, jaki i nepokorivi, makar se možda tako koji put ne čini

ja se nečudim toj poražavajućoj statistici....
možda da sam imala bolju logistiku (ma ikakvu)
koji put od nekog pripremljen obrok
osušenu ili ispreglanu robu
uho razumijevanja
više sredstava i još kojo pogodnost....
ne bi toliko osjetili po kostima

sonja baš si lipo napisala...i slažem se,što se leđa tiće...uuufff

i da bar ti neko može pomoći...ti sve sama...ma ti si žena zmaj!!!!!!!!

moja priča slična je jojkinoj,prva tri mjeseca a i duže nisam vidla svjetlo dana a inače sam društvena i stalno aktivna!rodila sam na početku 11mjeseca,bilo je grozno vrijeme,klinci imali kolike,ja preplašena ma odmah mi je muka dok se sjetim kolko sam bila umorna,bolila me rana od epi dva mjeseca a stalno sam morala biti na nogama i budna.mm nije dobio niti dan slobodno .bila sam frustrirana.svi su djelili glupe savjete dojila sam isključivo do 4mj.i to me strašno iscrpljivalo i frustriralo jer sam imala jaki let down i oni bi nakon 2min počeli vrištati iz petih žila.i tako sam si stvorila začarani krug...
kad su imali 3mjeseca od iscrpljenosti tlak mi je skakao do 180/110(a i otpuštena sam s dijagnozom gestoze)i počeli su mi se javljat napadaji panike(grozna bolest)lutala sam od doktora do doktora dok sama nisam skužila da su živci mm je bio uz mene što se bolesti tiče ali neke konkretne pomoći nije bilo jer je stalno radio a ja nisam mogla normalno funkcionirati.
uglavnom kad je došlo lijepo vrijeme krenula sam u šetnje s djecom i odmah mi je bilo bolje ali sam i otišla kod psihijatra i dobila dijagnozu i lijekove(još ih pijem,nadam se da me nećete osuđivati )i onda je konačno krenulo na bolje.dečkima su prošle kolike,počela sam spavati ,odnos s mm se stabilizirao
sada nakon 8,5 mjeseci osjećam se dobro,sigurnije,normalno.volim svoju djecu,ponosna sam na njih.
ja mislim da se moj brak nije promjenio dolaskom djece samo se sve skupa malo ubrzalo,zakompliciralo sve se podradilo djeci.

Premda mnoge znaju moju priču, ispričat ću je ponovo.
Siniša i ja smo jako htjeli dijete, trudili smo se tri godine, pokušavali, ali bezuspješno. Uz pomoć liječnika, hormona i inseminacije, začela sam svoja dva anđela.
Trudnoća je bila rizična, u prvom tromjesečju prijeteći pobačaj sa manjom bebom, u drugom tromjesečju se strahovalo da se ne otvorim, a u trećem da ne rodim prerano, jer, kao što ste me imale prilike vidjeti, vrlo sam svjetle puti, bolujem od hipotireoze i imam sto rizika vezano uz sebe, a naravno i uz djecu.
Trudnoću smo proveli u ljubavi, slozi, nismo mogli dočekati preglede, kontrole, otkucaje srca, uzv slikice...pa i sam porod.
Porod je bio prenagli, nismo se nadali tako iznenadnom porodu bez trudova, bez puknuća vodenjaka itd.
Petar je bio zdrava beba, sve super, dok je Ivan rođen bez kisika, hipoksija. Tri dana kasnije uočili su da ima inverziju organa i tetralogiju fallot, četverostruku srčanu manu. Slomili smo se oboje, ja malo više od njega, jer je ipak tu bio i porod, samim time i postporođajna depresija. Petar nam je davao snagu cijelo vrijeme dok je Ivan bio u bolnici.
Nakon dva mjeseca, naše je zlato došlo kući. Bdjeli smo nad njim, promatrali ga, bojali smo se nečeg nepredviđenog, postajali smo sve umorniji i umorniji. Ali, još smo imali snage razgovarati, voljeti se na neki čisti i jednostavan način. Bili smo u karanteni, nikud nismo smjeli ići, niti je itko smio ući u našu kuću 6 mjeseci. Psihički sam se slomila u tom periodu.
Vrijeme odmiče, porodiljna naknada se smanjila, djeca koštaju sve više, nama je sve teže.. Nedostaje nam prostor, pa dovršavamo još jednu sobu, kako bi djeca imala gdje puzati, hodati, kako bi nam možda netko od prijatelja mogao doći u kuću i sjesti s nama, popiti kavu. Naravno zadužujemo se još više, pa smo još napetiji i nervozniji. Jedino kad smo s djecom, onda je sve super.
Morala sam se vratiti na posao. Za sada sam na godišnjem odmoru, ali, povratak u školu je vrlo blizu. Ne mogu dočekati. Konačno ću imati s kim razgovarati, malo se odmoriti od 24 satnog bivanja s djecom, znam da će tada biti bolje.
Otkako su se dečki rodili, ja spavam s njima u sobi, budim se noću ako treba kojeg nahraniti, presvući, dati dudu, dok Siniša spava u spavaćoj sobi, razdvojeni smo...

Dakle, da zbrojim sve skupa, muž i ja smo se jako udaljili, premda smo oboje do ludila zzaljubljeni u našu djecu. Financije su se znatno umanjile, pa je i to jedan veliki uzrok našem neslaganju. Ali, odluka je tu. Djeca nas promatraju i pred njima moramo pokazati da se i međusobno volimo, kao što volimo i njih, da budemo jedna lijepa i sretna obitelj.. Još samo da to i moj muž shvati...

Bas ti je ne zavidna situacija,jako je tesko kad moras sama kroz razne situacije prolaziti.Moj muz je mene dobrim delom shvatao i pomagao mi je.Dosta stvari smo zajedno prosli ali si u pravu cim nema novaca nema ni sloge.Netrpeljivost ,nervoza,.... a cim je mama nervozna deca to osete.Meni su samo falili izlasci,nemislim doslovno,pre udaje zivela sam u kuci i veci deo dana provodila sam napolju a kad sam se udala presli smo u stan.Ko je iz kuce presao u stan,shvata.Lepo te guse zidovi , nedostaje ti vazduha,..samo mi je bilo izaci pa makar i ispred zgrade.U tim situacijama mi se nisu svidjali stavovi moga m.jer MAJKA treba da je uz svoju decu i da se ne udaljava previse.Zapravo njemu je frka bila da ostane sam jer kad zaplacu sta sa njih dve?? Inace mi je najveca pomoc od njega bila,i mnogo sam mu zahvalna na tome,jer je ujutru odlazio u nabavku,sredio stan(pokupio igracke,garderobicu slozio,..),skuvao kaficu i onda me probudio da je zajedno popijemo i dogovorimo se o planovima za taj dan.Mnogo znaci kad ti dan pocne laganicom,deca spavaju,mi pijemo kaficu uz lagani razgovor,sve sredjeno i cisto.
Naravno da nije sve idealno,pogotovu sad kad su one poodrasle i treba im svasta nesto od Jagodica-bobica tasne,Winks ranaca,novcanika,rezaca,.... a mi ne mozemo da im priustimo jer samo m.radi a od profesorske plate se niko nije najeo.Dusa me boli sto necu moci da im priustim rodjendan u vrticu,sva deca slave u vrticu i tamo ih vaspitacice zabavljaju,duvaju svecice,... i osecaju se bas onako slavljenicki ali im ne mozemo priustiti,mozda bi i mogli ali mom m. je to fensi a on se grozi od fensi stvari. A meni je zao klinki,idu kod drugara na rodjuse u vrtic a kad bude njima .Bas me to muci. Valjda ce i moj muz shvatiti koliko ovo deci znaci,pa da pokusamo to odraditi.
Tebi Marija zelim da budes jaka i izdrzis ovo stanje jer je jedina sreca porodica i shvatice to on,sto bi rekla moja majka:doci ce mu iz dup... u glavu! Pozdrav

Mm i ja smo tri godine hodali, pa onda 3.5 godine živjeli skupa...u tom periodu htjeli smo uživati u našoj vezi, putovati, izlaziti, ludovati...i onda sam ostala trudna...niko sretniji od nas...došlo vrijeme za promjene...i zaista...iako smo očekivali jednu bebu, dobili smo dvije, a samim tim i više obaveza...
Gledajući iz ove perspektive, tri mjeseca nakon rođenja djevojčica, imali smo ogromnu sreću,. Nismo oskudijevali u novcu i pomoći sa strane...Moja mama je bila sa mnom prvih mjesec dana, mm također, sveki je došla kad god bih je zovnula...prijateljice su uvijek bile tu....i bilo je mnogo lakše,...nekad ne mogu ni zamisliti kako bi mi bilo da sam bila sama s njima..unatoč svemu tome, ja sam prvih 20 dana bila na izmaku snaga...iako su svi bili tu i često me tjerali da se odmorim, nisam mogla, jer sam željela učestvovati u svakoj radnji oko cura...patila sam se oko dojenja, malo sam spavala i stalno visila iznad krevetića, bojala se da neko od nas ne udahne malo glasnije pored njih, a kamoli ispusti kašalj...sve to me iscrpilo do te mjere da sam dva dana i noći ležala pod temperaturom od 40 stepeni, spavala i budila se, a ničega se ne sjećam...i dojenjem tu bio kraj...nažalost...

I danas imam pomoć...mm je stalno sa mnom, mama i tata često uzmu djecu sebi, prošetaju s njima ili dovedu u svoj stan...mm i ja barem na dva sata izađemo, nađemo se s prijateljima, posvetimo vrijeme sebi...iako tada znam da su djeca na sigurnom, uvijek trčim da budem s njima...

Možda nekom neće biti jasno kako ih mogu ostaviti tako male...da se razmijemo samo mami vjerujem kao sebi, sve ostalo ne dolazi u obzir...srećom ona živi u zgradi preko puta i kad su djeca kod nje i ja sam tu...skoknem počistiti stan, oprati i popeglati veš i sve završim za 2 sata...
uglavnom da nije tako kako jest, bila bih luda...divim se ženama kako sve uspijevaju same....uz sve obaveze oko djece, mm i ja i dalje puno razgovaramo...ne želimo zapustiti naš odnos...on i djeca su mi najvažniji...ako dozvolim da se udaljimo onda ništa od naše porodice..a ona mi je svetinja...

ajme aldijana super nekako mi to izgleda tisuću puta lakše nego meni
sada 9 mjeseci kasnije mogu reći da se normalizira

Goga, naravno da je mnogo lakše...Prezahvalna sam svima koji mi priskoče u pomoć, pa makar i pola sata...zaista, divim se mamama koje su same s djecom...klanjam se do zemlje

aldijana, baš lijepo. da ja imam takvu organizaciju, ne bih pucala ponekad. ovako, kad se grizme što budem mrzovoljna ili prigovaram ili nemam energije za djecu - kažem sebi, još je dobro da smo živi. ali ide na bolje...sve je lakše, a vjerujem da će mi njihov polazak u školu i jaslice omogućiti da se presložim ponovno, i nađem i vrijeme za sebe i mm-a tj. nas, ali i više snage za kvalitetno druženje s djecom.
jednostavno mi je teško planirati, kad su stalno njihove potrebe u prvom planu, non-stop nekome od djece nešto treba, i tako mi prođe dan....
ipak je lijepo biti doma s djecom, i sada kada je mm doma uživam.

Prvu smo dobili Nataliu,sve se vrtilo oko nje samo smo o njoj pričali,i tako 12 godina ustvari kako je ona bila starija tako smo mm i ja sve više vremena imali za nas,mogli smo se opet ponašati kao zaljubljeni par.I kad evo nama naša dva ,uljepšali su nam život ali i donijeli velike promjene u našu obitelj.Moram priznati da mi nedostaju odlasci na ručak,kavu neke sitnice koje su sad u drugom planu i ponekad ne stignem ni zagrliti mm,ali nije mi žao sva se ta muka isplati i ne bi ništa mijenjala da se još 100 puta rodim.

Evo kako je kod nas.
Nakon dugo iščekivanja i tragedije koju smo proživjeli došao je i taj dugo očekivani plusić. Strah prisutan cijelo vrijeme. Prvo tromjesječje je prošlo mirno, a onda horor. Svi moji strahovi su bili vezani za drugo tromjesječje, strogo mirovanje ali doslovno strogo. Jako teška i rizična trudnoća. I kako je bilo i predviđeno i prijevremeni porod. Tu završava moje strahovanje. Znala sam da će biti sve u redu, ni na trenutak nisam pomislila drugačije. I tako je i bilo. Dečki su samostalno disali, bili u inkubatorima 4 dana. Onda u toplim krevetićima. Sve zajedno su proveli 28 dana na prematurnom. Ja svaka tri sata išla kod njih.Izdajala se i nosila im mlijeko. Spavala po 3 sata na dan. Ali sam bila sretna. Stalno sam ih promatrala i nisam mogla vjerovati da su moji. Da su stvarno moji. Nakon 12 dana šef odjela me doslovno tjera doma, ne uvažava pedijatre koji me zadržavaju u bolnici. I tako odlazim doma, izdajam se i spremam mlijeko. Nosim svaki dan. Kad je došao trenutak da idu doma, nikom nismo rekli. Htjeli smo na miru otići po njih i dovesti ih napokon kući.
Ja ostajem sama sa njima po cijele dane. MM radi. Odlazi rano i vraća se predvečer. A mi ulazimo u rutinu. Toliko sam sretna da mi ništa ne pada teško. Moja svekrva dođe svake prestupne. Mogu izbrojati na prste jedne ruke koliko puta mi ih je pripazila. I to nakratko. Moja mama radi tako da ni na nju ne mogu baš računati. Baš kad mi gori pod petama odvezem ih kod nje na sat-dva. A to je sve tipa kad odem kod frizerke ili ginekologa. Uglavnom kamo idem ja tamo idu i oni. Dečki su mi stvarno dobri, nisu naučeni na ruke. Imaju i oni svojih trenutaka ali uglavnom uspjevam. Puno spavaju preko dana pogotovo Noa. On je spavalica. Sada imaju 6 mjeseci. Kako će biti kad počne puzanje, hodanje vidjet ćemo.
Intiman život skoro i nemamo. Mm radi po cijele dane i navečer je koma. Ja sa djecom po cijele dane i jedva čekam da legnem spavati. Ni o kontracepciji ne trebam razmišljati. U ovih 6 mjeseci se nijednom nismo ružno pogledali a kamoli posvađali. Dečki su nam centar svijeta. Glavno da su mi oni dobri i zdravi drugo će već sjesti na svoje. Jednog dana!

potaknuta topicom "pucanje po šavovima" moram i ja dodati svoje viđenje, iako mi je dosta toga bilo isto kao i kod vas:
što mi se promijenilo?

stanje na dan 18.mj:
prije nisam morala:
- dnevno promijeniti 10-12 pelena (kad je rota bio u pitanju i preko 20 puta!)
- presvući robicu 4-7 puta dnevno, obući skinute čarapice ili papućice min. 6 puta
- prostrti i skinuti i složiti rublje i staviti novu turu da se pere (i toga se sjetiti po noći, po jeftinijoj struji) - 0,5-1xdnevno (hvala bogu, ja ne peglam, ne bih imala snage)
- raditi papicu 7-9x (na žalost moje jedu vrlo različito, za manju imamo poseban režim prehrane od gastroenterologa)
- hraniti 10-12 puta ili pustiti da jedu same, pa onda ribati razmazano po podu. (ili ugledati da je čokolinom pošprican audiofilski zvučnik iz nekih zaboravljenih vremena)
- dizati se min. 4-5 puta između 22-07 (to je sad super, još pred 6mj. je to bilo 5-8x)
- nositi ukupno 21 kg i stvari na 4.kat kad lift ne radi
- nosati istih tih najvoljenijih 21 kg satima, ako istovremeno "plaču li ga plaču"
- saginjati se i dizati bezbroj puta (sa ili bez gore navedene kilaže) da bi se nešto dohvatilo što je palo na pod (dudica, igračka, flašica, krpa za suđe...)
- gurati 36 kg (kolica+bebe+stvari) 1 km uz brijeg po najvećem suncu kad je bus tako prepun da ne možemo ući u njega a vozač nam ne dozvoljava da stanemo naprijed (iskustvo od ovog petka)

ranije nisam mislila da ću:
- se tako nabildati da ću moći dići tih mojih 36kg preko nekoliko stepenica
- postati totalno ležerna po pitanjima "mikrofobije"
- ići na tržnicu u ranu zoru da bih uhvatila "zdravu nešpricanu hranu" i maaaasno ju platiti
- morati posuđivati novac i računati hoće li biti dovoljno pri idućem dospijeću kredita

a pogotovo nisam ni pomislila
- da ću ikada pristupiti nekom forumu
- da ću se ikada ići žaliti ministarstvima kad mama s jednim djetetom dobiva 2900 a ja sam s dvoje osuđena na 1600!
- da ću tako lako započinjati razgovor s drugim roditeljima (blizića i ne-blizića)
- da ću usprkos svemu biti vesela i funkcionirati uz max.6 sati isprekidanog sna

i na kraju, za buduće mame blizanaca i više: jedna dobra usporedba koja mi je pala na pamet kad su imale 1mj:
imati blizance, to je onako kako se osjećaš nakon 7 dana maturalca na kojem nisi uopće spavao, ali s tom razlikom da se nakon maturalca ipak doma naspavaš a s blizancima maturalac traje i traje i traje...

Joj, Pika, ovo s maturalcem ti je super usporedba.
Sretan si sta si na njemu bio, ali zgaaazeeen totalka.

I istina, ovaj traje i traje i traje i umoran si i ne funkcioniras kao nekada i ostavis djecu na stubistu da pred zgradu odes traziti psa kojeg nisi ni uzeo u setnju, pa ih ostavis na 4. katu pred vretima da te cekaju, jer si u kolicima zaboravio kljuceve a neeeeeeeeeeemas energije da ih jos jednom spustis i dignes na 4. kat bez lifta...ali si u isto vrijeme sretniji i jaci no ikada.
Maturalac mog zivota!