starije dijete i blizanci

Više puta, kad se sjetim prvih četiri mjeseca u bunilu, pa iduće dvije godine u magli, smanjenih sposobnosti, umoru, 24satnom angažmanu....
pitam se, kako vi to carice uspjevate???
dolazak bebe je sam po sebi stresan za dijete, a tek blizanci....
dijete koje je do tad imalo apsolutnu pažnju samo za sebe...

kako uspjevate ishendlati??
s vremenom, energijom...
otkud crpite energiju
kako je starije dijete podnijelo i nosi se sa (barem) dvoje novih malih članova obitelji koji zahtjevaju jako puno???

Ja sam jedna od tih pa pošto sad nemam vremena napišem vam kasnije.
P:S: Uopće nije strašno!

pa neznam... moji su nauceni da svako toliko dodje neka nova beba u kucu, pa mislim da im je sad bilo zanimljivo jer su dosle tri odjednom. anglea koja je do njihovog rodjenja bila najmanja nije ni jednom pokazala neku ljubomoru prema njima. imali smo jedan period prije njihova rodjenaj kad je ona imala strasnih problema sa zatvorom, al to je bilo u periodu kad smo bili prisiljeni biti kod moje mame jer se nas stan renovirao, a tamo su drugacija pravila nego doma i kad sam ja bila u bolnici. nakon sto sam dosla doma iz rodilista to se odmah izreguliralo, i sve je ok...

starije cure isto tako nisu zakinute ni u cemu, imaju sve sto i ranije, i slobodne aktivnosti i izlete i druzenja sa vrsnjacima. a kako rastu tako im ja "povecavam" njihove obaveze u kuci, al to bi radila i da su same. npr danas nek pospremi sudje iz perilice i pomete pod u kuhinji nakon vecere. druga za to vrijeme slozi prljavo sudje u perilicu i izbaci smece. ili dok se u kupatilu glupiraju pred ogledalom, mogu ubacit robu iz mesine u susilicu, ili pospremiti svoje u ormar... to ne smatram nekim prevelikim i preteskim obavezama za njih..a meni bude velika pomoc...

meni je bilo jako tesko cijelu trudnocu sam pokusavala da doprem do njega i njegove maste kako to da napravim a da on ne bude izostavljen jer je svo vrijeme bio velika mazaa..on je bio svjestan svega volio ih je mazio pupu ljubio mastao kako ce oni da se igraju i sve to ali kad ih je dozivio to je bilo nesto potpuno drugacije...dosao je po mene u bolnicu sa velikim buketom cvijeca neznam kako je mogao da ga drzi...zagrlio me poceo ljubiti ali kad je ugledao te dvije mrvice nije se ovojio od mene cudan je to bio pogled neopisiv...on je samnom sjeo naprijed i poceo da ludi od tad pa naredni 20 dana nije micao od mene i stalno je govorio da ja njega ne volim da nisam ja njegova mama ma patnja ziva nikada necu zaboraviti sad je to sve vec drugacije samo treba napraviti jako dobar pristup djetetu....i pustiti da to samo dode na svoje...

Sonja je napisao/la:Više puta, kad se sjetim prvih četiri mjeseca u bunilu, pa iduće dvije godine u magli, smanjenih sposobnosti, umoru, 24satnom angažmanu....
pitam se, kako vi to carice uspjevate???
dolazak bebe je sam po sebi stresan za dijete, a tek blizanci....
dijete koje je do tad imalo apsolutnu pažnju samo za sebe...

kako uspjevate ishendlati??
s vremenom, energijom...
otkud crpite energiju
kako je starije dijete podnijelo i nosi se sa (barem) dvoje novih malih članova obitelji koji zahtjevaju jako puno???

Kod nas jaaako dobro.
Baš ta posvećenost Ivanu, ulaganje u njega, bavljenje njime, ljubav koju je dobio.. mislim da je sve to pridonijelo da odrasta u prekrasno dijete, koje je na isti takav način prihvatilo i svoje braceke.

Ivan je meni i lijep i dobar i pametan, i to se nikada neće promijeniti.

Isto tako mislim i za AiR.

Meni je, makar možda zvuči paradoksalno, bilo lakše nakon drugog poroda nego nakon prvog. Bila sam opuštenija, bili su drugačiji uvjeti. I svi trojica su cool, nema kod nas histeriziranja ili cendranja unedogled, iskakanja iz krevetića ili tuče za ozbiljno, pa čak ni A i R nisu ljubomorni jedan na drugoga.

Možda sam puno uložila u njih, možda je to genetska predispozicija.. ili samo konstelacija zvijezda .

Mislim da je meni bilo teže nego Tamasu. Ja, pod utjecajem hormona svako malo bih se rascmoljila jer me sad mora dijeliti. On je prvih dana strašno htio gledati ih, držati i mi smo bili dosta opušteni pa smo mu dali kao da ih drži i njemu je bilo dovoljno.
Jedino je postao osjetljiviji, kad bi se lupio ili pao počeo bi urlati, a to do tad nije radio. Namjerno im, do sad, nije naudio. Znalo se dogoditi na početku da ne može kontrolirati stisak ruke, ili se pokušavao osloniti na njih dok bi se ustajao. Pokušali smo ga upozoravati što pažljivije, bez vikanja i non- stop smo ponavljali da su mali.
Sad je sve stvarno super i zapravo će mi jako faliti kad krene u vrtić na jesen.
Što se posla po kući tiče, ja se stvarno ne opterećujem nepotrebnim stvarima, a i ovdje u Njemačkoj se ne družimo s ljudima u onolikoj mjeri kao u Hr pa stignem skoro sve.
Uglavnom, mislim da ne mora nužno biti grozno, kod nas je to poprilično bezbolno prošlo.

Biljana je napisao/la:Meni je, makar možda zvuči paradoksalno, bilo lakše nakon drugog poroda nego nakon prvog. Bila sam opuštenija, bili su drugačiji uvjeti.

vjerujem da ovo zapravo igra veliku ulogu.
sigurno da je drugačije dobiti jedno dijete, uštositi se, ohrabriti... pa onda dvoje nego obrnuto
podsjeća me na onaj štosni tekst o prvoj trudnoći, drugoj... trećoj... i prioritetima i ponašanju. joj, ne mogu ga dovoljno dobro opisati, kad ga nađem stavit ću linkić tu
ja sve nekako mislim da sad opet dobijem blizance da ne bi jednostavno mogla fizički ishendlati sve, a da svi dobiju podjednako i dovoljno.

da malo podignem temu

mi trenutno imamo taj"problem",ili da se točnije izrazim pokušavamo
NE IMATI PROBLEM!

Naš Noa će još malo pa 5 godina,a blizići su 2 mjeseca, no veliki braco
misli da se može igrati sa njima ,želi ih držati...
Mi to sve (mm i ja) pokušavamo na fini način objasniti da su oni mali,da nište ne znaju
ali nekad se zanese pa dođe do beba kad spavaju i dira ih po glavici i ljubi...
Meni je malo naporno kad sam sama sa njih trojicom,Noa traži više pozornosti i to kao da namjerno radi
upravo kad ja dojim ili držim bebu tada on traži da mu napravim čokolino ili da se igram sa njim i onda kad ja kažem strpi se malo zlato moje,on se ljuti .
Imate li vi iskustva ili netko od vaših prijatelja i kako se nositi sa tim?
Ja se tješim bit će lakše kad malo blizići porastu

Ponekad se slušam (samu sebe) da stalno govorim "nemoj Noa ovo ,nemoj ono",
a i to je sad malo više izraženo preko ljeta kad ne ide u vrtić pa je stalno doma u 40m2 malom stanu


Joj Bože pomozi mi da ostanem smirena i strpljiva!

Pokušaj sa malim zadacima za njega oko beba. Da ti ih pomogne presvlačiti, donijeti pelene, odnijeti u smeće. Neka im pjeva ili priča. Moj je Tamas na početku non stop htio dirati bebe, a nakon što se naguštirao povremeno ih dođe pomaziti i juri dalje. Sretno !

I ja mislim tako. Što više ga angažiraj, tipa da ti dodaje pelene, drži bočice, pomaže na razne načine oko beba - uključi ga što više.
Sretno!

Hvala vam ženice,ali ja to i radim,dodaje on meni pelene,vl.maramice,
stavi bebama dudu u usta...samo ponekad kao ljuti se što ja taj tren kad je on zamislio ne mogu
biti njemu na raspolaganju.

Valjda će to sve s vremenom doći na svoje,samo sam ja malkice nestrpljiva .
Ah,da moram se samo tješiti da će mi za 20 god. biti lakše ili neee??

Tnx curke

Ova situacija mene ceka. Mala ce mi imati 2,5 godine kad se rode blizanci. A kako ce mi biti - javim tada